Interni newsletter – lipanj 2020.

30 godina VERN’a – manje poznate činjenice

Otkrijte što se to valjalo u backstageu, dok su na sceni udarani temelji VERN'a, a i hrvatskog privatnog visokog obrazovanja uopće.

Poštovane kolegice i kolege,

dakle, tridesetu obljetnicu VERN’a ne možemo proslaviti svečano i dostojno kako smo to zamislili. Korona nam je stala na put. Hoćemo li to moći na jesen, veliko je pitanje. I što sad?

Pa evo, možda bi ove jubilarne godine bilo prikladno prisjetiti se događanja koja su obilježila razvoj VERN’a od samog početka, čak i prije toga. Ja da pišem, a vi da čitate jedan memento serijal, priču za koju svi mislimo da je dobro znamo, koju smo desetljećima zajedno stvarali i u kojoj danas svi sudjelujemo. Ispričat ću je iz jednog drugog, osobnog ugla i na sebi svojstven način. Zapravo, bit će to epizode ugravirane duboko u moje pamćenje o uglavnom nepoznatim (ne)zgodama, o pikantnim sastojcima jednog poduzetničkog iskustva. Što se to valjalo u backstageu, dok su na sceni udarani temelji VERN’a, a i hrvatskog privatnog visokog obrazovanja uopće?

Dosadi li vam, prestat ćete čitati, a ja sigurno neću provjeravati savladano gradivoJ. I, nemojte mi zamjeriti, u većini tih pričica ja sam, na prvu, glavni lik. Ali već na drugu… ma uostalom, krenite čitati. Za početak, prve dvije pričice.

ANA*

Osim svijetle budućnosti, VERN’ ima svoju povijest, ali i pretpovijest. Povijest je počela 1990. kada je osnovan, a pretpovijest pet godina ranije.

Ana je živjela u Švicarskoj i radila za jednu međunarodnu obrazovnu fondaciju. Bila je neizlječivo zaražena virusom, meni do tada nedoživljene dobrote te prepuna dobročinstava. Od nedavna je, na moju veliku žalost, više nema. A bez nje ne bi bilo VERN’a.

Anu sam prvi put sreo nakon što sam se vratio s jedne izazovne, iscrpljujuće i uspješne misije u sjevernoj Africi. Predložila mi je da postanem, neću reći tajni agent, da ne bude pretenciozno, ali, recimo, pritajeni konzultant – jer drugačije se u ono vrijeme i na ovom mjestu nije niti moglo – dotične međunarodne fondacije. Ja sam ponudu prihvatio i pet godina uspješno manevrirao u toj dobro plaćenoj, ali nadasve neizvjesnoj ulozi. Bio je to moj prvi susret sa svjetskim, inozemnim obrazovnim i uglavnom privatnim institucijama – pretežno, ali ne samo jezično-obrazovnim. Da nije bilo toga, ponavljam ne bez razloga, ne bi bilo VERN’a.

Kada su 1990. na ovim prostorima sramežljivo odškrinuta vrata legalnom privatnom poduzetništvu, odmah sam, među prvima, osnovao vlastito poduzeće i legalizirao svoje agentsko djelovanje.

Tu počinje povijest VERN’a.

Hvala Ana.

* Ana Pučnik, rođena u Zagrebu, pretežni dio života provela je u Zurichu, radeći za Eurocentres, međunarodnu fondaciju koncerna Migros. Intenzivno se bavila volonterskim dobrotvornim aktivnostima.

NOMEN EST OMEN

Poduzeće koje sam netom osnovao odlučio sam nazvati, ne po vlastitome imenu (nikad mi ne će biti jasno zašto neki, pod svaku cijenu, inzistiraju da im se (prez)ime nađe u tvrtki, primjerice: „PROPADALO d.o.o.“), nego po omiljenom piscu moje mladosti (bio sam tada već u ranim četrdesetima), po velikom vizionaru, čovjeku daleko ispred svoga vremena, kratkog i zvučnog prezimena, koje se lako pamti, zvuči prodornom tvrdoćom i ugodnom sonornosti, svugdje u svijetu se piše VERNE, a čita VERN.

E sad, kako izvesti da se samostojeći naziv VERNE na hrvatskom ne čita doslovce, što nikoga ne bi upućivalo na slavnoga pisca, nego bez E na kraju, i tako ostvariti željenu asocijaciju? Nikako. Maknuo sam E i stavio apostrof. Vizualna asocijacija na Julesa se izgubila, a zamijenila ju je zagonetnost naziva i apostrofa. Kasnije kad je VERN’ osnovan, često su me pitali: je li to kratica; ako jest, čega; ili je to moje prezime (nerijetko su me zvali gospon Vern, pa sam ih morao ispravljati i tumačiti)… Sve u svemu marketinški itekako korisno, jer izaziva pažnju, potiče pitanja i pojašnjenja te utvrđuje pamćenje tvrtke.

No, to nije prošlo nimalo glatko. Bilo je to vrijeme kad je birokracija države u nastajanju, dok se prethodna raspadala, inzistirala na tome da se poslovna novorođenčad krste isključivo domaćim, a nikako stranim imenima, pa je na toj osnovi moj zahtjev otprve glatko odbijen. Slijedila je dugotrajna, žestoka  prepiska u kojoj sam uporno pojašnjavao svoju ideju da ime tvrtke asocira na prezime dotičnoga pisca, a to se ne može zakonom zabraniti… „Ili, ako baš inzistirate na domaćem nazivu, izvolite mi vi prevesti njegovo ime na hrvatski.“

Popustili su, naravno, ali su tražili da im dostavim pismeno odobrenje Julesovih zakonitih nasljednika, pa sam onda ja inzistirao na tome da se njegovo prezime piše s E na kraju, a moja tvrtka ima apostrof te da za takvu asocijaciju, koja nije pisano navođenje Julesovog punog prezimena, ne trebam dozvolu nasljednika. Uglavnom bila je to zamorna bitka, i prva koju je VERN’ dobio.

Daljnje epizode bit ću slobodan slati petkom na vaše mail adrese, pa vi odlučite hoćete li ih čitati ili ne.

Pozdrav. 🙂

Branko Štefanović,
predsjednik Upravnog vijeća

Odjel za komunikacije
Datum objave: 16.6.2020.